Mirko, izuzetno nam je drago „ugostiti te“ barem virtuelno. Čestitamo na novom velikom postignuću, ako se ne varamo ovo je druga vicešampionska titula. Kakav je osjećaj ponovo biti među najbolja tri u državi, a znajući koliko je truda i odricanja bilo potrebno za takav rezultat?

Da, tako je. Ovo je druga vicešampionska titula. Prva je bila u Peugeotu 106 2017. godine, a sada u debitantskoj sezoni sa Ford Focusom SP druga. Osjećaj fantastičan i mogao bih roman da napišem vezano za trud, odricanje i borbe da sve funkcioniše kako treba da bi se stiglo da tog rezultata. S obzirom na to da smo moj tim i ja imali jako malo vremena da se upoznamo sa vozilom jer smo ga faktički kupili pred sam početak sezone, brzo smo se snašli.

Svoju karijeru automobiliste si počeo u popularnom „Hibridu“. Uz Mali N, Hibrid je najbolja, ali i najteža trkačka škola koju neko može iskusiti nakon kartinga. Koliko ti je pomoglo takmičenje u „Hibridu“  da sazriješ kao vozač i sportista?

Prvi Yugo Hibrid sam kupio od Maria Zahirovića, sad već davne 2004. godine, koji mi je mnogo pomogao u samom početku pa i dan danas je uz mene. Jedan od velikih ljudi u auto sportu i volio bih i ovim putem da mu se zahvalim. Hibrid je ozbiljna klasa, ozbiljni vozači. Ko prođe školu hibrida, a ja sam je prošao i vozio ga više od deset godina, normalno da će da sazri kao vozač i da neće biti probema kad se pređe u veću klasu. To je samo veliki plus.

Dosta vremena si proveo u klasi N-1400. Još jedna veoma konkurentna klasa u kojoj si i osvojio prvu vicešampionsku titulu 2019. godine, a zatim se u „pandemijskoj“ godini spustio samo stepenicu niže. Kakve uspomene nosiš iz te klase i koji automobil si više volio: Yugo Hibrid ili 106?

Peugeota 106 Gr.N sam počeo da vozim 2016. godine i na prvoj trci u Novom Sadu na Mišeluku sam pobijedio. A ispraviću te, 2017. godine sam osvojio vicešampionsku titulu na krugu i iste godine šampionsku titulu na brdu. Kada bih Yuga i Peugeota stavio na vagu, mislim da bi Peugeot pobijedio za malo.

Ove godine si „uskočio“ u pravu trkačku mašinu, u automobil kakav zaslužuješ. Radi se o Ford Focusu SP koji je već godinama na stazama u Srbiji, a čini se da ste ti i Focus brzo „kliknuli“ i da je pred vama svijetla budućnost. Kakav je osjećaj preći iz slabašnih, ali opet propisno brzih automobila u jednu pravu, fabričku trkačku mašinu?

Na ovo pitanje ću ti sa apetitom odgovoriti! Volio sam da vozim Hibrida pa kad je došao Peugeot, za mene je to bio ozbiljan stepenik. Poslije pet godina u Peugeotu, samo u mislima je bio takav neki auto kao što je Ford Focus i to baš taj koji smo kupili. Za kupovinu tog auta je po malo kriv i Mirko Milovanović, brat Nemanje Milovanovica, ali u pozitivnom smislu, kao naravno i moji sponzori Eneos motorna ulja.

Ovo je već ozbiljan pravi trkački auto, sa šperom, dog box mjenjačem, pedal boxom i 235 KS. Izazov je voziti ovaj auto, za razliku od Peugeota koji ima 100 KS, ali kako si rekao brzo smo “kliknuli “. Ipak je iza nas skoro 20 godina iskustva.

Osim touring trka koje voziš u Srbiji, imao si „avanture“ i u enduranceu. Tačnije vozio si Twingo Cup endurance sa Nemanjom Milovanovićem, trostrukim šampionom FIA CEZ šampionata. Koliko se razlikuju te trke od ovih koje inače voziš i općenito kakvo je tvoje iskustvo sa slabašnim, ali zabavnim Twingom kako ga svi opisuju?

To je bila avantura na koju me je Nemanja Milovanović pozvao. Jedno lijepo iskustvo, još jedna škola. Jako sporo, ali interesantno. Od 12 ekipa, završili smo četvrti.

Šampionat Srbije na kružnim stazama je u ozbiljnom padu i krizi. Iz godine u godinu, grid je sve prazniji, nerijetko imamo situaciju da se klase ne boduju. Koje je po tvom mišljenju najbolje rješenje za izlazak iz krize?

Na ovo pitanje ni sam nisam pametan šta da odgovorim. Kriza je svuda, a ovo je jako skup sport koji kod nas ni malo nije ispraćen medijski. Nemamo ni jednu profi stazu pa bi samim tim bilo drugačije i sa sponzorima. Eto samo ukratko, ko treba – razumjet će!

Voziti trke je ostvarenje dječačkog sna. Ja se svoje prve trke sjećam do u detalje, svake emocije, svakog prolaza stazom. Da li se ti sjećaš svoje prve trke i kakav je osjećaj bio kada si se prvi put našao na stazi, s kacigom na glavi u trkačkom automobilu?

Pa 2004. godine i čuveno Ušće. Ja sam došao iz Zemuna, a došli su mnogi da me gledaju – i koji trebaju i koji ne trebaju (smijeh). U klasi je bilo 37 vozača, a propusna moć staze 22. Ja sam bio 23., ali nismo odustali. Već na sljedećoj trci u Kraljevu smo se kvalifikovali na 14. mjesto i trku završili kao deveti.

Ko je glavni krivac za tvoje bavljenje automobilizmom? Da li je to neki idol iz dječačkih dana kojeg si gledao na TV-u ili je to pak neko iz okruženja s ovih prostora?

Moj otac, Veselin Deretić, nekada davno je vozio trke i bio mehaničar Blaže Tomanovića sa NSU TT-om, koji su u to vrijeme vozili sa Fićama, čuvenim Abarthima. Tako da bih ja rekao da je to nasljedno. Genetika je čudo!

Načuli smo planove za 2022. godinu, ali ipak voljeli bismo da nam ti kažeš precizno gdje te gledamo ove godine. Da li nastavljaš pohod u Šampionatu Srbije ili pak razmišljaš o izlasku na međunarodnu scenu, i naravno s kojim autom?

Ove godine nastavljamo naravno sa Fordom. Vozimo naš šampionat i „napadamo“ CEZ. Staze koje ćemo ove godine voziti su: Hungaroring, Grobnik-Rijeka, Brno, Slovakiaring, Banja Luka, Kraljevo-Beranovac i Navak.

Mirko, hvala puno na razgovoru i želimo ti puno sreće u 2022. godini. Za kraj, neka poruka za tvoje sponzore, naše čitaoce? Izvoli, ovo je tvojih pet minuta!

Koristim ovu priliku da se zahvalimo moj tim i ja na podršci koja traje preko 10 godina firmi ENEOS motorna ulja na čelu sa Zoranom Matkovićem, i od prošle sezone firmi Gazela komerc veleprodaja i maloprodaja auto dijelova sa istaknutim brendom MEYLE na čelu sa Jovanom Dragaševićem i naravno kompanijama Coca-Cola, Monster Energy, Teamcad, Evelin, Bell, Coloseum, radio Super FM i KO-TO Auto.

U dolazećoj takmičarskoj sezoni nadam se da će se naša saradnja nastaviti na još višem nivou, a sve u cilju ostvarenja još boljih obostranih rezultata. Naravno veliki sportski pozdrav za tvoje čitaoce, a tebi želim što više lepih trkačkih priča! Pozdrav, Kića Deretić