Vasilije, hvala ti što si se odazvao na naš poziv! 2021. je bila odlična godina za tebe. Osvojene su titule u Šampionatu Crne Gore i treća uzastopna CEZ titula. Takav niz nema mnogo ljudi, da li si vjerovao da ćeš 2018. godine, kada si počeo svoj pohod na prvu titulu, doći do svog cilja, pa čak i ponoviti taj uspjeh tri puta uzastopno?

Na vaš poziv uvijjek, rado! Pa ovako, 2018. godina je ujedno i tek treća sezona bavljenja automobilizmom. Napredak je bio nenormalno brz. Kroz tri godine od Yuga preko Peugeota i Honde pa sve do Mitsubishija. Iskreno nisam ni sanjao. Možda je čak i jedinstven primjer. A sve zasluge i recept za uspjeh bih pridao ogromnoj podršci svoje kompletne familije i prijatelja što je možda čak i najbitnija stavka. Takođe, ozbiljnom pristupu sa moje strane kao što je ogroman trud, trening, fokus, posvećenost, želja da se nešto stvori, a na samom kraju je i talenat.

Mnogi kažu da je karting presudan da bi automobilista mogao da se „pravilno razvija“. Mi se ne slažemo s tim, a tvoj primjer to i dokazuje. Karijeru si započeo 2016. godine u Malom N-u, preskočivši tu „osnovnu školu“ u automobilizmu. Koliko ti je bilo značajno iskustvo u takvom automobilu, pošto iz iskustva mogu reći, princip je sličan kao i na kartingu?

Moje lično mišljenje je da karting nije presudan, ali da je svakako veoma dobra škola za početak i dobar oslonac za nastavak profesionalne karijere. Što se mog primjera tiče, relativno kasno sam ušao u automobilizam, 2016. godine sa 22 godine. Krenuo sam od najslabije klase, popularnog “Malog N-a” jer smatram da je to jedini ispravan put. Mada sam za veoma kratak period došao do Mitsubishija, kroz svega dvije godine.

Prva titula je stigla već u drugoj godini karijere. U veoma jakoj konkurenciji klase N-1400 si došao do impresivnog postignuća. Kako si se osjećao kada si prošao cilj i znao da si ostvario svoj san?

Prva godina u automobilizmu mi je bila izuzetno teška s Malim N-om, jer sam ušao sam u sve. Dok već druge godine u N1400 sam dobio ogromnu podršku porodice, prijatelja i mentora Dejana. I uz nenormalno veliki trud, posvećenost i ozbiljan pristup, rezultati su počeli da pristižu.

Uslijedila je 2018. godina, zasigurno najkontroverznija i najteža u karijeri. Ponovo si promijenio auto, prešao si u Hondu Civic Type R za klasu N-2000. Od starta si bio jako brz i dominirao si, ali onda je uslijedilo „otvaranje“ kada su ustanovljene određene „neregularnosti“ na tvom automobilu, koje praktično nisu imale nikakav uticaj na performanse, a ni sam nisi bio svjestan tih nepravilnosti. Auto si ponovo poslao na prepravke, napravio si ga u potpunosti legalnim i počeo da nižeš još brža vremena. Da li si se osjećao povrijeđenim obzirom na atmosferu koja je pratila sva ta dešavanja i kakav je osjećaj bio  dokazati da sport ipak pobjeđuje i da si daleko iznad svega toga?

Te sezone sam odlučio da se oprobam u Hondi N2000, koju je pripremio za mene jedan od najboljih tjunera trkačkih automobila u Evropi, Loris Foltran. Od prvog momenta kako sam sjeo u taj automobil, jednostavno kao da je bio stvoren za mene. Privikao sam se momentalno i počeo da pravim odmah prilično dobra vremena. Uživao sam u vožnji tog automobila. Konkurencija je bila žestoka, ja sam relativno bio još uvijek zelen u automobilizmu, tako da je bilo čudno kako tako dobri rezultati odjednom. Nakon otvaranja od strane konkurencije, automobil je pao na provjeri rukavaca amortizera koji su bili nešto spušteniji u odnosu na propise i selen blokovi su bili tvrđi nego što je dozvoljeno. Iskreno, apsolutno ništa ne znam o mehanici na automobilu. Imam osjećaj „pod stražnjicom” da vidim kako se auto ponaša, leži li ili ne i šta meni odgovara, a šta ne. Ostalo rade mehaničari za mene. Ja samo vozim. Nakon toga sam odvezao auto u Italiju kod svog tjunera da prepravi kako su rekli da treba da bude. Odmah par dana poslije toga, nastupio sam u Cazinu u Bosni i Hercegovini, imao direktan duel sa Sašom Radolom, koji je po meni jedan od najboljih i najtalentovanijih vozača na Balkanu, a i šire. Pobijedio sam ga i napravio rekord staze u klasi. Tu mi je čestitao i započeli smo prijateljstvo koje dan danas traje, na šta sam ponosan.

Tu sam shvatio, iako sam i sam sumnjao na svoj automobil, da je za dobar rezultat i uspjeh potrebno milion stavki, a to nije samo dobro pripremljen automobil, to je tek jedna stavka. Nakon toga napravio sam puno rekorda na stazama širom Crne Gore i Centralne Evrope i zasigurno mi je najomiljeniji auto ikada.

Druga CEZ titula je uslijedila naredne godine za volanom Mitsubishi Lancera EVO IX. Već tada su mnogi tvrdili da je vrijeme za korak dalje i izlazak u Evropu. Međutim, ostao si u „okviru“ Crne Gore, osvojio titulu u N-2000 s Hondom i na taj način se definitivno oprostio od tog automobila koji te na neki način obilježio i s kojim si podigao kvalitet klase na viši nivo. Koje su ti najljepše uspomene sa Civicom?

Honda je zasigurno ostavila veliki trag u mojoj karijeri. Iskren da budem, mnogo mi je milija nego Mitsubishi, smatram da ću joj se vratiti jednog dana kad ostvarim sve što sam zamislio. Mnogo je uspomena vezanih za taj automobil, jednostavno te tri godine samo je nedostajalo još da spavamo u istoj sobi. Hiljade i hiljade kilometara smo prešli zajedno, cijelu Evropu smo obisli, to su neke slike koje ostaju posebno memorisane i gdje automobil jednostavno za vas nije parče metala, već nesto mnogo više. Moram priznati da smo čak i razgovarali s vremena na vrijeme (smijeh).

*Tekst se nastavlja ispod videa